Djeca bez gornjih ekstremiteta u Bosni i Hercegovini
Children without upper extremities in Bosnia and
Herzegovina
Emina Hadžihalilovid Muračevid, Aiša Smailbe
govid, Melisa Begagid
Omeraševid, Nisveta Kozlid
Udruženje za zaštitu mentalnog zdravlja LOTOS Zenica,
PPU
Sindibad, Zenica
Apstrakt:
Rad je posveden istraživanju djece bez gornjih extremiteta u Zeničkodobojskom kanton
u, sa ciljem da se sazna koliki je broj ovakve djece i
mladih u Bosni i Hercegovini. U radu je observirano šest osoba i posmatrano
njihovo psiho-socijalno polje, tj. kvalitet života. Grupa ispitanika obuhvata
dvoje djece sa kongenitalnim nedostatkom gornjih ekstremiteta i
djelomičnim anomalijama donjih ekstremiteta,i četvero mladih koji su
civilne žrtve rata. Među njima su dva mladida bez obadvije ruke i jedne
noge, a jedan je kao žrtva kasetne bombe izgubio i oko. Posmatranje mladih
i njihovih porodica je realizirano u aprilu i maju 2015 godine. Jedan od
zadataka bio je dati prilog razvojnoj psihologiji pokazati kako djeca koja su
rođena bez gornjih ekstremiteta upoznaju sebe, svoje tijelo i okolinu, te
predstaviti kvalitetu njihovog psiho-socijalnog funkcioniranja u lokalnoj
zajednici.
Ključne riječi: Život bez gornjih ekstremiteta, inkluzija, ratna trauma mladih
i psihoterapija roditelja
Uvod:
Amputacije u dječijem uzrastu mogu se svrstati u dvije osnovne kategorije,
urođene i stečene. Oštedenja su najčešde genetska, prenatalne, natalne i
postnatalne komplikacije itd. U novijoj literaturi se govori o anomalijama
uterusa i oligohidroamnionu kao uzroku skeletnih malformacija.
Amputacije mogu nastati u igri, od udara električne struje, saobradajnim
nesredama ili su posljedica, gelera od granate, kasetnih bombi, kao i
pokretanja različitih mašina najčešde u poljoprivredi kod nekontrolisane igre
djece. Požar je također uzrok oštedenja gornjih ekstremiteta kod našeg
dječaka Kristijana.
Bilo kongenitalna ili stečena amputacija ekstremiteta rezultira fizičkom
invalidnošdu djeteta a istraživanja ovog problema u našoj sredini nisu nam
poznata.
Tjelesno, invalidno dijete je ono dijete u kojega tjelesna invalidnost sadrži
oštedenja, deformacije, funkcionalne ili motorične smetnje zbog kojih su
potrebni zaštita i osposobljavanje za život i rad pod primjerenim uvjetima.
Uzroci tog stanja mogu biti oštedenja lokomotornog aparata, oštedenja
središnjeg nervnog sistema, oštedenja perifernog nervnog sistema i
oštedenja nastala kao posljedica hroničnih bolesti drugih sistema.
Za nas je važno da djeca sa navedenim oštedenjima treba da se odgajaju,
obrazuju i osposobljavaju u tzv. redovnoj školi.
Formulacija slučaja
Zahtijeva iscrpnu klničku anamnezu i psihomotorni pregled, koji de odrediti
najpovoljniji pristup psihomotornom liječenju. Kod pregleda, pažnja se
usmjerava na ovih 10 tačaka (Nikolid S., 1993) pogled, respiracija, imitacija,
tonus, geste, lateralnost, pomicanje, mimika i njena prezentacija, igra i
emocije što ih dijete izaziva kod terapeuta.
Naš najmlađi dječak, došao je u Lotos sa 4 godine života. Počeli smo
intenzivne vježbe fine motorike, prstiju lijeve noge, a i druge vježbe cijelog
tijela kao i jačanje njegove ličnosti i psihološko osnaživanje porodice.
Dječak Ismail je naučio da predmete uzima uz pomod ramena i brade. Na
slici 1. Je u igri sa djevojčicom koja ga jako voli. Zajedno prave garažu.
Jedno teoretsko pitanje (R.Šekspir, 1979) glasi: Zašto izučavamo psihofizičke
nedostatke?
– Potreba da saznamo kakve su posljedice različitih vrsta nedostataka na
ličnost: kako oni djeluju na mentalni razvoj, napredovanje u školi, razvoj
ličnosti, socijalno ponašanje, emocionalno ponašanje, prilagođavanje na
rad, ispunjavanje zahtijeva koje život u zajednici postavlja pred svaku
odraslu osobu.
– Potreba da saznamo kako osoba urednog razvoja reaguje na ličnost
ometenu u psihofizičkom razvoju, te šta određuje pozitivne a šta
negativne stavove.
Do dolaska u Lotos naš dječak i roditelji su bili dosta socijalno izolovani a
kada je dječak postao svjestan svog nedostatka tražio je objašnjenje zašto
nema ruke i tražio da mu mama ili sestra daju svoje ruke.
Pošto je dječak normalne inteligencije, (imao je i smetnje govora, pružen je
logopedski tretman) pokušano je da se uključi i u predškolsko obrazovanje.
Na naše iznenađenje počeli smo otkrivati da u tom segmentu i radu postoje
otpori i tek 4 a predškolska ustanova kojoj smo se obratili prihvatila je
dječaka. Njihov stav je bio da se radi o stručnom izazovu a i činjenju dobrog
djela. Obdanište koje je primilo dječaka je privatna predškolska ustanova
„Sindibad“ u Zenici.
U toku rada sa dječakom i traženja predškolske ustanove koja de ga primiti
proučili smo obilnu stručnu literaturu i informacije o osobama sa sličnim
tegobama i našli autobiografije Nika Nikolausa Vujučida rođenog i bez
gornjih i donjih extremiteta, te profesora na univerzitetu u Mičigenu,
rođenog bez svih ekstremiteta, saznali smo da je u Kaknju umro prije 2 god,
sudija koji je u igri kao dječak ostao bez obadvije ruke. Takođe imamo
informaciju da u Mostaru radi profesor srednjoškolskog centra, osoba bez
gornjih ekstremiteta.
U Evropi, sa centrom u Švicarskoj postoji udruženje umjetnika koje uključuje
oko 800 osoba koji crtaju nogama ili ustima.
Vahid Tirić – pejzaţ Sličnu sliku, djelo Vahida Tirića, Lotos je poklonio
gospodinu Valentinu Incku, na sajmu ZEPS 2013. godine.
Vahid je nastradao u toku rata igrajudi se na trafo-stanci. Amputirane su mu
obje ruke u Zeničkoj bolnici. Izvjesno vrijeme je proveo u Njemačkoj gdje su
mu pripremljene prve proteze i gdje je išao u školu. Poslije Njemačke je
došao u Tuzlu i završio srednju Rudarsko geološku školu.
On je nezaposlen, ali je društveno aktivan, predsjednik je Udruge invalida iz
Viteza, slika nogama i prodaje slike. Ima izuzetnu potporu svoje porodice.
Majka pati od šederne bolesti i visokog pritiska što shvadamo kao somatske
reakcije na stres. Vahid je istinski vjernik, i vjerovanje mu omogudava
nošenje sa stresom. Veoma je duhovit i rado sarađuje i sa medijima i sa
ostalim zainteresiranim licima. Danas, naše je uvjerenje da Vahid može biti i
stručni konsultant u svim situacijama kada imamo susret sa osobama bez
gornjnih ekstremiteta. Sa Vahidom smo u prijateljstvu sve ove godine, od
njegovog ranjavanja 1993. godine
Mnogo manje srede, jer živi u razorenoj porodici ima naš mladi koje je bez obje ruke i jedne noge
koji su bili ugljenisani uslijed dejstva električne struje. Rehabilitaciju je provodio u
bolnici Zenica, u Njemačkoj i u Tuzli gdje je pohađao ekonomsku školu ali je nije
završio. Kao dječak dok je bio na rehabilitaciji na fizijatriji zeničke bolnice, smješten sa odraslim
ranjenicima, tražio je da mu roditelji svakog mjeseca, kupuju novi par cipela. Danas sanja o
novim američkim protezama, služi se računarom, tj. internetom, za Nika Vujučida kaže da je sretan jer ima lijepu ženu, spoljni svijet promatra iz svoje sobe i televizije. Psiholozi (Čehid E.) zaključuju da Rudarsko geološka struka obrazuje profil III stepena složenosti i da kandidati trebaju ispunjavati određene fizičke i
čulne zahtijeve, sklonosti i interesovanja, mentalne zahtijeve i osobine ličnosti-hrabrost, emocionalnu stabilnost, spretnost, incijativnost, da kandidati trebaju imati i osobine kao društvenost, savjesnost, odgovornost i tačnost.
Na naš upit, kako je bez gornjih ekstremiteta dospio u Rudarsko geološku školu,Vahid je odgovorio:
organizacija “Kinderberg“ je imala projekat za zaštitu tjelesno oštedene djece u u ratu, agresiji na BiH. Predstavnici organizacije su me vodili u tri-četiri škole. U prvoj nije bilo direktora, u drugoj je bilo prebukirano, u tredoj isto tako i na kraju me je primio pomodnik direktora u Rudarskoj školi.
U toku našeg observiranja mladih bez gornjih ekstremita uradili smo intervju sa roditeljima, ispitali roditeljski stres uz pismeni pristanak roditelja. Ivana Vasic i gospodin Miralem Malkid. Sin gospodina Miralema Kenan je ostao
bez obje ruke i jedne noge. Išao je u redovnu školu naizmjenično u Americi i u Maglaju. Bio je najbolji đak u razredu.
Kenan koristi proteze. Ima djevojku Veroniku i priprema doktorat iz informatike. Dječak je izgubio ruke i
nogu kada je granata upala u njihov stan te je zato Kenan civilna žrtva rata. U isti tren kada je stradao Kenan, strada je i njegova majka. Gospođa Aida je bila trudna i geler granate je nju pogodio u maternicu tako da je stradalo dijete koje je nosila. Ona je ostala živa i danas je aktivna volonterka u radu sa djecom sa tjelesnim-invaliditetom.
U septembru 2000.godineosmogodišnji dječak Alaudin našao je igrajudi se na livadi komad nepoznate naprave, uzeo je taj komad u ruku, a nađeni nepoznati predmet je eksplodirao i dječaku raznio obje podlaktice i uništio
oko. Nađeni predmet je bio iz kasetne bombe koje su bacane iz aviona i rasprskavale se u stotinu ubojitih komadida.
Alaudin je hirurški saniran u Zeničkoj bolnici. Vratio se u svoj razred. Dječak je primljen u razrednu zajednicu bez ikakvih problema. On je imao sredu da mu učiteljica bude gospođa Jadranka Huseinbašid, koja je njegovala
izuzetno pozitivnu klimu u razredu tako se nikada nije osjedao drukčiji i nikada mu neko nije rekao lošu riječ.
Alaudin je do sada 10 puta mijenjao proteze ruku i oko šest puta proteze za oko. Kako je dječak rastao, tako su se morale i proteze mijenjati. Alaudin je završio srednju šumarsku školu, nezaposlen je. Živi u harmoničnoj
porodici sa roditeljima, vozi automobil svojim patrljcima.
POGOVOR:
Problemu proučavanja djece i mladih bez gornjih ekstremiteta može se
pristupiti:
– sa aspekta razvojnog psihologa
– sa aspekta socijalnog psihologa
– sa aspekta socijalnog pedijatra
– sa aspekta pisca memoara
– sa aspekta istraživačkog novinarstva
Cilj ovog istraživanja i našeg druženja bio je da se utvrdi:
– broj djece bez gornjih ekstremiteta u Ze-do kantonu
– kvalitet njihovog života u Ze-do kantonu i u Bosni i Hercegovini
– da ovaj tekst bude i priručnik za učenje, odnosno motivacioni
materijal za dalje istraživanje teorije i prakse u raznim
humanističkim i tehničkim disciplinama
– da ovaj tekst posluži kao prvi korak u biblioterapiji
O nađenim rezultatima se može mnogo pisati a nedostatak prostora i
vremena nas ograničava. Zainteresovani čitaoci i slušaoci mogu sav
materijal na ovu temu nadi u monografiji „Leptir“ koju je izdalo Udruženje
„Lotos“ iz Zenice 2015. Tim koji je realizirao ovo istraživanje i izdavanje
monografije je na slici i srdačno pozdravlja sve učesnike ove naučne
konferencije.
Apendix
Kako je ovo saopštenje prilog borbi protiv rata, imali smo punu saglasnost
roditelja (pismenu) da naše mlade imenujemo u tekstu punim imenom.
Civilne žrtve rata su Ibrahimovid Alaudin, Malkid Kenan, Tirid Vahid i Zukan
Mirsad koji su u vrijeme ranjavanja bili dječaci.
Kongenitalne anomalije imaju Meškeljevid Ramela i Zulfid Ismail a stradalnik
u požaru (nesretni slučaj) je Rodid Kristijan.
Zahvaljujemo se porodicama na povjerenju, i prijateljstvu, i zahvaljujemo se
i uposlenicima Zavoda za rehabilitaciju Dr M. Zotovid iz Banja Luke, i
doktorici Papid koja je u svome radu imala troje mladih bez ruku.
Zahvaljujemo se svim volonterima Udruženja „Lotos“ koji pomažu da život
naših korisnika bude sretniji.
POZIV
Udruženje Lotos poziva ljekare, pedagoge i druge osobe
koji su imali susrete sa djecom bez gornjih ekstremiteta
da nas kontaktiraju radi razmjene iskustava i procjene
Koliko takve djece ima u Bosni i Hercegovini.
Lotos
E-mail: lotos@bihnet.ba
Mob.: 061 186 955