Autorice: prim.dr.spec.mr.sci. Aiša Smailbegović-Hadžihalilović ; Emina Hadžihalilović -dipl. psiholog
Poštovani prijatelji
Studirajući program ovog Naučnog Skupa, uočile smo da je manje od 20% radova iz takozvani „Primarne linije rada“. Smatramo da bi učitelji iz prvih razreda ovdje trebali biti zastupljeni sa 80%, kao autori stručnih saopštenja i radova. Kakve probleme imaju učitelji u liniji učitelj – roditelj, u
čitelj – dijete, učitelj – pedagog, učitelj – direktor škole, učitelj – Ministarstvo obrazovanja. Ni teoretski niti praktično nije moguće da su ovi odnosi idealni i da naš učiteljski kadar nema nikakvih stresova. Zašto ne iznesu i afirmišu svoje uspjehe u radu ako ih je iz nekih razloga strah iznijeti negativna iskustva!? Ili imaju tako malo samopoštovanja? Mi ćemo sa zadovoljstvom afirmisati nekoliko školskih situacija:
Npr. u područnoj školi Jezero, pripada školi „Alija Nametak“ odlično je vođen dječak Denis koji boluje od cerebralne paralize. On je sada već u petom razredu u matičnoj školi a njegova pedagogica je imala dvojbe da li ga primiti u redovnu školu ili ne. Denis sasvim zasluženo ima vrlodobar uspjeh i prihvaćen je od svojih kolega. U školi „Musa Ćazim Ćatić“ ove godine završava školovanje dječak sa cerebralnom paralizom i sasvim je otvoreno teško pitanje kuda i kako dalje? Zar direktorica i pedagogica škole nemaju snage da o tome javno progovore. Po našem mišljenju one su trebale ostvariti kontakte sa srednjim školama i odgovarajućim zdravstvenim službama tražeči mjesto za dalje školovanje ovog dječaka. U školi u Perinom Hanu u prvi razred devetogodišnjeg obrazovanja je ove godine pošao dječak vezan za invalidska kolica. Ima učitelja (muškarca) koji jako dobro vodi njegovo napredovanje i učenje, a takođe i socijalizaciju u razredu. Učitelj dobro sarađuje i sa roditeljima po pitanju učenja a i rješavanja fizioloških potreba djeteta u vrijeme pauze ili po završetku školskog programa. Npr. ako se od strane školskog ljekara školskim vlastima uputi preporuka da sarađuju sa mjesnom zajednicom i udruženjem Roma u cilju niza prevencija (prostitucije, narkomanije, trgovine ljudima, zadržavanja romske djece u školi) zašto im je to smiješno ili ispod niova ili ispod poslovnog kontakta jer nedaju povratnu informaciju o svojim aktivnostima.
Kako smo svojim poslom svaki dan prisutne u svim školama pitamo: zar su svi učitelji i školske vlast
i baš jako zadovoljne brojem djece u razredu? Zar o tome ne mogu javno da prodiskutuju? Kako se došlo do vrednovanja da jedno dijete sa posebnim potrebama „vrijedi“ kao dva zdrava djeteta, ili da se u prvi razred sa 30 učenika uključi jedno hiperaktivno dijete kojem odista treba individualni program.
Profesionalci i paraprofesionalci u oblasti pedagogije i medicinske zaštite zdravlja djeteta stičući izobrazbu za svoj rad, svoja znanja razvrstavaju u tri grupe faktora koji se isprepliću, a omogućuju normalno funkcionisanje ličnosti djeteta :
- Psihosomatsko –tjelesno zdravlje, sposobnost i motivacija
2. Psihologijski aspekt – inteligencija – mentalne sposobnosti
3.Vanjski uslovi učenja –porodična i školska sredina
Autorice ovog izlaganja rade u prvoj liniji kontakata sa porodicom i djetetom; od pregleda za procjenu psihofizičke zrelosti za upis u školu do kasnijeg praćenja djeteta i smatraju da možemo prenijeti naša iskustva koja pokazuju da veliki broj roditelja dovodi dijete za upis u školu zato što se upis «mora» obaviti , tj. do septembra, a da ni roditelji nisu pripravni da im dijete bude đak, a niti znatan procenat djece nije niti tjelesno niti emocionalno pripemeljeno za školu – pojavljuje se problem otežane separacije od majke koja se dosta ( separacija ) prisilno izvodi (jer Zakon nalaže upis smatraju roditelji ), a iz toga slijedi niz negativnih faktora i za majku i za dijete.Za roditelje koji ne pristaju na sugestiju, savjet, da odlože upis u školu za godinu dana dajemo pismen
u preporuku da majka može sa djetetom da bude u učenioci prvih mjesec ili dva, a za djecu sa cerebralnom paralizom ta preporuka vrijedi nekoliko godina ili trajno. Ovdje otvaramo pitanje tzv. „ranog starta“ zašto i u kolikoj mjeri je ralno i za koji procenat djece.
O nekim stresovima:
U 2007, u mjesecu novembru dakle u trećem mjesecu školskog procesa imale smo frustrirane majke (škola „Vladimir Nazor“ i druge, koje dolaze prilično I nervozne i ljute jer njihovo dijete ne može da stigne da sa table, u od učiteljice predviđenom roku prepisuje zadati tekst.
Sigurno je za učiteljicu najlakši vid rada, napisati nešto na tabli i zadati da se to prepisuje ali u trećem mjesecu školskog procesa nervne i mišićne strukture nisu
još sposobne za “prepisivanje” već samo za preslikavanje i to džambo olovkama i bojama, a njih uglavnom djeca nemaju.
U decembru nam se desilo da je majka donijela svesku uz matematike u kojoj je rad djet
eta ocijenjen sa nula, iako je rezultat zadataka bio tačan, a i izrada je bila
korektna tj. uredna.
Iz druge škole u kojoj učiteljica djecu priprema na savladavanje prostora, učenje desno – lijevo gore – dole, i život u grupi, opet dolaze uglavnom majke uz ponekog oca da se žale:
„Kakva je to škola u kojoj nema odmah pisanja i učenja krasnopisa, uz komentar da i one mogu „tako biti učiteljica“ (igra sa djecom u funkciji učenja i osamostaljivanja).
U jednoj školskoj zajednici ima više tipova temperamenata učitelja koji različito prihvataju zadani nastavni program, prema svome iskustvu, sklonostima i djeci koja im se nalaze u razredu, da li su iz srednjih ili viših ili nižih društvenih slojeva, da li su im roditelji alkoholičari, narkomani, nezaposleni ili jednostavno imaju djeca dvije mame i dvoje tata i ne snalaze se u svom identitetu. Učitelj je upućen da zna milje iz kojeg djeca potiču i u kojem žive, a ne da slijedi doktrinu jednog direktora koji hrabro izjavljuje da učitelj prati dijete samo dok je u učionici (i da ga drugi elementi djetetova života ne trebaju zanimati). Ova tvrdnja nije dobra jer je učitelj veoma značajna ličnost u d
jetetovom životu i od njegovog odnosa sa djetetom zavisi dalji duševni život djeteta.
Mi smo imale djevojčicu koja je svaki dan povraćala prilikom odlaska u školu i tek kada smo promijenile učiteljicu dijete je ozdravilo, a imale smo i slučaj kada se djevojčica iz prvog razreda upiškila u gaće, jer nije stigla da upita učiteljicu da ide u wc, a za kaznu je učiteljica zatvorila u klozet do kraja nastave.
Jednog dana se pojavila veoma frustrirana majka progranica jer je njenom djetetu koje je taj dan bilo veselo i razradagano za učiteljicu nemirno, učiteljica stavila selotejp na usta kao znak kazne. Ova porodica je živjela u prograničkom kolektivnom smještaju u Putovićima i može se onda zamisliti da je djetetu jednostavno bilo lijepo u školi.
Druga majka dolazi veoma nesretna, veoma uzbuđena jer je njen dvanaestogodišnji sin pred isključenjem iz škole radi lošeg vladanja. Postavljamo pitanje šta je radio? Odgovor je:
- Ne znam. Nemiran je.
Ljekar: – Je li razbio prozor?
Majka: – Nije.
Ljekar: – Je li uznemirava djevojčice?
Majka: – Ne.
Ljekar: – Je li pušio?
Majka: Ne.
Ljekar: – Pa šta radi?!
Majka: – Smije se.
Ljekar piše u školu pismo da ovaj dječak u porodici ima brata bolesnog od sindroma Langdon-Down i da je u porodici uvijek prisutna atmosfera strepnje i brige i ako je njemu lijepo u školi to treba njegovati kao jedan pozitivan proces.
Ovi primjeri ukazuju da između djeteta i njegovog učitelja postoji niz verbalnih, a još više neverbalnih komunikacija koji utemeljuju duševno ili kako to više označavamo izrazom Mentalno zdravlje djeteta.
O mentalnoj higijeni u školskom procesu može se uvijek govoriti i uvijek iznova educirati nastavni kolektiv iako mnoge direktori/ce imaju odbojan stav već kada se spomene pojam mentalna higijena, čuvanje mentalnog zdravlja, sreća i prava djeteta na obrazovanje, na zdravlje itd.
Da sve nije crno prikazaćemo sa nekoliko primjera saradnje sa mladim učiteljima u Zenici. U Savjetovalište Lotosa roditelji su dovodili djecu po vlastitoj želji ili po preporuci učitelja/učiteljice.
Prilikom obrade koja se u ovakvim slučajevima vrši po određenom protokolu (somatski status, laboratorisjke analize, EEG, ispitivanje sluha,vida, funkcija mišića-kod lošeg rukopisa npr. može da se otkrije mišićna distrofija i druge teže bolesti) obavezan je učiteljski izvještaj i različiti upitnici za procjenjivanje dinamike porodičnog života i ličnosti roditelja, kao i procjene IQ i emocionalnog statusa djece.
Na svu sreću naši učitelji pošalju odgovor, ali iz anketa se može zaključiti koja bi dodatna znanja trebali imati. Mi koristimo učiteljski izvještaj koji smo dobile 1994 god od prof Arshad-a Huseina, (USA ).
Ovakve izvještaje ispunjavaju nastavnici u USA ostvarujući saradnju sa mentalno-higijenskom službom djece, odnosno dječijim psihijatrima i kliničkim psiholozima. Naši nastavnici uglavnom rubriku – testovi – ostavljaju praznu što ukazuje da je područje koje rado „preskaču“ ili im je znanje nedostatno ali to trebaju oni javno reći, ili im to područje ne leži! U svakom slučaju učitelj ne može u isto vrijeme biti i socijalni radnik i defektolog i psijihatar ali mora poznavati kompetencije određenih službi i znati koristiti ih, jer će tim
e sebe rasteretiti i podijeliti odgovornost za razvoj jednog djeteta (napuštanje škole, seksualno zlostavljanja) i doprinjeti da dijete koje on vodi bude sretno.
Slučaj zadnje djevojčice, gdje učiteljica naglašava da: » Dijete se uspjelo socijalizirati.Teško se uključuje u proces učenja. Posvetiti pažnju vježbama govora, pisanja i čitanja « otvara jedno pitanje za koje ne znamo da li je zakonski regulisano ali u praksi postoji, da li ovakvo dijete može ponavljati razred, ali da to ne bude kazna ni za dijete ni za njegovu porodicu, već pružanje šanse u davanju vremena da dijete fizički i emocionalno sazrijeva uz stručnu pomoć defektologa i drugih p
rofesionalaca jer će prevođenje djeteta u viši razred dovesti do smetnji u mentalnom zdravlju zbog nemogućnosti praćenja obrazovnog procesa.
x- izvještaj o Ekremu
ukazuje na nesnalaženje i sa djetetom koje bi eventualno trebalo da je kategorisano – kako “živjeti” dalje u razredu sa njim i ukazuje da baš nemamo puno iskustva sa inkluzijom odnosno malo učitelja o svojim vlastitim frustracijama i objektivnim teškoćama želi javno govoriti (Iz razloga da se ne zamjere pedagoškim vlastima, da se ne zamjere direktoru ili da imaju neke druge neprijatne situacije od strane roditelja, kolega i sl.)
Žuriti da se ovakvo dijete kategoriše i smjesti u specijalnu školu takođe nije dobro rješenje (odnosi se na djevojčicu). Ukoliko se radi sa intelektualno oštećenim djetetom kao i tjelesno oštećenim djetetom u svakom slučaju treba izvršiti kategorizaciju jer u slučaju kasnijeg školskog neuspjeha dijete može naslijediti roditeljsku penziju sa
mo u slučaju ako je „bolest nastala u ranom djetinjstvu“. Ako se pokuša inkluzija i ako uspije inkluzija onda je to na opšte zadovljstvo ali papir tj. dokument o kategorizaciji u svakom slučaju treba imati.
Roditelji nemaju iskustava da se djeci sa slabijim napredovanjem u obrazovnom procesu pripemaju stepenovani zadaci sa smanjenim gradivom tzv. individualni program, a naš je utisak da najveći broj učitelja baš niti nema energije i motivacije za realizaciju takvog zadatka.
Nasuprot djeci sa sniženim intelektualnim i tjelesnim kapacitetima, postoji manji broj i teže uočljiv, nadarene čak i genijalne djece koja imaju takođe vrlo teške probleme. Npr. dječak iz prvog razreda devetogodišnjeg obrazovanja koji je „odličan“ đak, ima svoju sobu sa svojim televizorom, svojim računarom, koji poslije škole ide na ples, karate, vjeronauku i časove engleskog jezika u jednom momentu zasićenosti počinje da prijeti: ubiću se! što zaista i može da se desi, da realizira samoubistvo.
Posebno treba da naglasimo „slučaj“ dječaka Izeta. Bio je zatrpan pod zemljom nesretnim slučajem nekoliko minuta, teško ranjen, preživio je ..ali je sada u fazi elektivnog mutizma. I u školu i na grupnu terapiju djece dolazi redovno, izvodi zadatke i vježbe koje rade druga djeca ali nikada ne govori. Majka je rekla da samo s njom govori i to je snimila na mobitel-
Učiteljica u područjoj školi u Gradištu mu pruža maksimalnu pedagošku podršku, ali prognozu o nj
egovom životu i kasnijem intelektualnom funkcionisanju ne možemo dati. Ovdje je veoma važno naglasiti da učiteljica ima povjerenje i u sebe i u službe sa kojima sarađuje da Izeta zadržava u razredu jer je uspješna razredna zajednica najbolji protektivni faktor u čuvanju mentalnog zdravlja djece.
Profesor Čehić je uvijek govorio da razred u kome se čuje muha nije dobra zajednica, a Ana Frojd je poručila da smijeh djeteta treba da nam je vodilja u svom djelovanju, te bi češće trebali ponavljati naglas te misli (- Živimo, na žalost, u vrijeme kada buka automobila i aviona ljudima manje smeta nego dječiji smijeh i dječija vika. Ana Frojd je rekla – kad se djeca rađaju tek nakon što je sve ostvareno : stan, birani namještaj , vikendica, skup hobi, daleka putovanje, a mi dodale nakon dužeg iščekivanja posla i rješavanje akt
uelne ekonomske situacije u državi), nemamo više strpljenja za dječiju viku I smijeh.
Želeći dječiji smijeh i dječiju viku (A. Frojd), a time i zadovoljstvo u životu pa i školi ne možemo zaobići razmišljanja „naše učiteljice“ Mikuš Kos Anice.
Ona uvijek podvlači da moramo biti glasniji u zaštiti mentalnog zdravlja djeteta a u svojim pisanim primišljanjima uočava:
– Danas u dječijoj psihijatriji i psihologiji se mnogo govori o značenju individualnih razlika u razvoju, temperamentu i sposobnostima za nastanak psihosocijalnih poremećaja. Ishodišna pretpostavka za objašnjenje psihosocijalnih poremećaja kao rezultata interakcije djetetovih osobina i zahtijeva socijalnog sistema škole jest: među djecom jednake dobi postoje velike individualne razlike u osobinama koje su važne za djetetovu radnu sposobnost , za njegovo ponašanje i osjećanje u školi.
Te razlike dobivaju svoje značenje za dijete u interakciji sa sredinom. Osobine djeteta mogu biti u skladu sa osobinama sredine (očekivanjima, zahtijevima, mjerilima, pravilima ) ili u raskoraku sa njima ili neskladne. Spominjemo nekoliko djetetovih individualnih osobina važnih za uključivanje i rad u školi:
• razlike u intelektualnom djelovanju: razlike u općem stupnju inteligencije, zastoji u nespecifičnim područjima intelektualne aktivnosti, razlike u kvaliteti, intenzitetu i trajanju koncentracije
• razlike u zrelosti
• razlike u energetskom potencijalu
• razlike u bioritmu
• razlike u zdravstvenom stanju
• razlike u temperamentu: u sposobnosti prilagođavanja, u sposobnosti učenja na temelju iskustva, u otpornosti ili ranjivosti na psihosocijalno opterećenje ili stresove;
• u intezitetu odgovora na podražaje; u sposobnosti savladavanja novih zahtijeva i situacija.
• razlike u stupnju aktivnosti: kreću se od hipoaktivnosti do ozbiljno ugrožavajuće hiperaktivnosti.
• I uvijek ostaje pitanje: Je li dijete po mjeri škole?
Problem nesklada između osobina djeteta i mogućnosti te zahtijeva i pravila školske ustanove mijenja se paralelno sa konkretnim odnosima između djeteta, nastavnika, roditelja. Tokom te prerade i vrednovanja svih sudionika događanja slabija sposobnost ili drugačije ponašanje dobivaju intrapsihičko i i intrapersonalno značen
je, a nije rijetkost da prerastaju u psihosocijalni poremećaj.
Psihosocijalni poremećaji znače:
– djetetovu duševnu patnju (tjeskobu, žalost, strahovanje)
– djetetovo loše tjelesno osjećanje ili poremećaj tjelesnih funkcija koji proizlazi iz duševnih poteškoća (psihosomatski problemi)
– kočnicu ili otklon u razvoju,
– posebne socijalne pritiske ili socijalna ograničenja sa pogoršavanjem kvalitete djetetova života
– nepovoljno djelovanje na druge (agresivnost,destruktivnost…)
Na kraju bi naglasili da i u Ministarstvu obrazovanja i u Pedagoškom zavodu dakle Službama koje predstavljaju državne autoritete treba ležernije da se postave i pri upisu djece u školu i pri programima koji se realizuju u cilju očuvanja mentalnog zdravlja kako djece, tako roditelja tako i nastavnog kadra. Poželjno je misliti i znati da dio djece nije usvojio još higijenske navike (pelene a jednokratnu upotrebu) ili koriste bočicu kada piju mlijeko što se otkriva u toku promatranja djeteta.
Ova posmatranja su nastala u UG „Lotos“ zaštita mentalnog zdravlja djece, omladine i odraslih i ovom prilikom zahvaljujemo svim učiteljima koji se bore za unapređenje mentalnog zdravlja djece i zahvaljujemo im na saradnji.
Takođe čestitamo organizatorima ovog Skupa što je okupio učesnike sa bivše teritorije Jugoslavije i obogatio naše socijalne i naučne kontakte ovom prilikom.
ZAKLJUČAK:
Pitanje „ranog starta“ i zrelosti djeteta za polazak u školu je uvijek otvoreno pitanje a odgovor zavisi o
d zrelosti i iskustva profesionalaca koji učestvuju u realizaciji tog zadatka.
Upisivanje u školu samo zato što Zakon to nalaže i što roditelji strahuju od Zakona nije dobro ni po mentalno zdravlje djeteta, porodice i nastavnika (jer riziko učenik zahtijeva više energije i više angažmana koji često ne daje očekivane rezultate).
U radu se naglašava značaj verbalne i neverbalne komunikacije i razredu i ilustrira afirmativni angažman učitelja kao i suprotne situacije koje dovode do psihičkih stresova i djeteta i roditelja što utiče na mentalno zdravlj porodice (a ugrožava i mentalno zdravlje učitelja).
